| < | prosinac, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
samo jedan običan blog...
Blog.hr
Disney
360 degrees
Olovka izlomljenog srca.
panDorina kuTija....
.picture this. :)
My Way To Go
Ovaj post bi voljela posvetit svojim frendicama. Ruža, Lora, Suna, Vera.
Prvo da navedem razloge:
- jer su bile tu za mene kad mie bilo najteže
- jer su me spremno prihvatile onakvu kakva jesam
- jer me uvijek znaju oraspoložiti
- jer im je stalo do mene
- jer je meni stalo do njih
- jer ih previše volim da ih nebi spomenula
- jer su nešto najbolje što mi se dogodilo u životu
- ...
Bilo mie teško. Zapravo, bilo mie grozno. Došla sam iz škole iz koje sam sa sobom pokupila puno traumi i strahova. Došla sam u školu, potpuno novu, potpuno nepoznatu. Bila sam prestravljena. Htjela sam se pokazati u najboljem svijetlu, a to mi nie moglo poć za rukom kad sam se toliko bojala. Ali dočekali su me toliko divni ljudi, toliko suosjećajni, puni razumijevanja, toliko pametni i zreli. Dočekali su me ljudi koji su mi promijenili život. Dočekale su me moa ŽuŽi, Lora, Suna i Veky. Iako smo dosta različite sve imamo nešto zajeničko. Jedna drugu. I kad se sjetim onih teških vremena još mi se plače. Ali sve što mogu poručiti onim ljudima koji su NEKAD bili dio mog života je: IN YOUR FACE, SUCKERS! I'M HAPPY!
MeloDy
počinjem shvaćati... život mi postaje ljep... nemogu reć dae prie bio loš, ali stvarno nie bio baš ljep... ali svo ovo vrieme ko da sam imala neke naočale koe zaklanjaju sunce... a sunce predstavlja sve ono dobro... bilo bolje nego što sam mislila da je...
Stvar je u tome što imam prošlost koju pokušavam zaboravit... i uspjelo mie... ne sjećam se mnogo stvari... ali još uvijek mi dođu neki trenuci kad mi bljesne u pamćenje... i ponovo vidim sve one tužne dane kad su mi suze isprale sjaj u očima... suze su svemu krive... one su isprale ono dobro u mojim očima... proklete suze... jer kad sam promijenila školu sagradila sam dis oko srca... čvrsti kameni zid... i ona prava ja ostala je zarobljeda unutar tog zida... i kolko god lupala po njemu, nie mogla izać... zašto sam ga sagradila? jer sam se bojala putiti nekoga blizu... strah od razočarenja... bojala sam se biti ja... ali toe bio novi početak, novo okruženje, novi ljudi... nova ja... ja sam se promjenila... naučila cjeniti život... i ti zidovi, kao da su od šećera, počeli su se topiti... i ja sam se opustila... jer su me ljudi prihvatili... i to je dobar osjećaj... pripadati negdje... jer, nekad se nađemo na krivom mjestu u krivo vrieme... to se meni dogodilo... ali važno je da odeš s to mjesta i nađeš mjesto kojem pripadaš...
Ali ti zidovi nisu se skroz srušili... ni neće... nemogu... imam ranu na srcu, oštećenje... ožiljak... jer, iako sam progledala, još uvijek ponekad suze ugase vatru koja gori u nama... toe depra... ali to dođe i prođe... i možda ova rana nikad ne zacijeli, ali bar se srce neće tako lako slomiti... prie krhko, sada jako... što te ne ubije, to te jača...
MeloDy
Evo mene opet. Ozdravila sam... bilo je i vrieme... već mie muka o svih boleština koe haraju... ugl. gledala sam neke videe na youtubeu i našla nešto prilično zanimljivo... neka austrijska novinarka je otkrilada u cjepivu za svinjsku gripu postoji živi virus ptičje gripe... sad ja nezz dal je to istina... mislim, zvuči zastrašujuće i grozno, posebno ztkj je cjepivo stiglo u Hrvatsku... u drugom videu kažu da u tom istom cjepivu ima 25 000 x više žive nego što je minimum koji u hrani i piću može otrovat čovjeka... nezz jel to sve točno... al jedno je sigurno... moa malenkost se nebu cjepila protiv svinjice, ne, ne...
I tako ja dns u školu... jooj... kolko tog tream odgovarat i pisat i svee... 2 testa iz matematike, fizika, odgovarat geu, biologiju, kemiju, fiziku,... užaass... kolko me ovo živcira, pa toe nenormalno...
Imam nove čizmee... yay... seka je nabavila kaubojke... prie sam mislila kak je to neš seljački, al su zapravo baš fensi... moje pomalo vuku na kaubojke, al su više nekak šminkerske... al nemogu si pomoć... šminkerica u duši!!... hh...
MeloDy
Evo, mene opet dugo nie bilo...
Pa, bolesna sam, već 2 tjedna nejdem u školu... doktorica kaže da iam streptokok... sjećam se kad sam zadnji put imala streptokok... imala sam ga dosta dugo... možda 2 mjeseca.. i nikako da ozdravim... na kraju sam morala dobivat injekcije...
nadam se da će ovaj put bit bolje...
Nego htjela sam reć da sam inače bolje što se one depre tiče.. nie me baš skroz prošlo, ali bude uskoro...
i htjela sam reć nešto o pjesmi Happy od Leone Lewis...
so what if it hurts me
so what if i break down
so what if this world just throws me off the edge
my feet run out of ground
i gotta find my place
i wanna hear my sound
dont care about other pain infront of me
cause im just tryna be happy
Toe ono što ja pokušavam reć... i just wanna be happy... al mi baš nejde ta cijela hepi stvar... ali kažem bit će bolje...
MeloDy
evo mene na kompu nakon nekog vremena... iskreno, nie mi falio... fejs, youtube, twitter, msn... ništa. nisam gledala telku, pisala zadaće, vježbala klavir,... ništa. Čitala sam. Ja. Ja sam čitala. Ništa mi nie trebalo, ništa mi nie falilo, samo da su bar knjige trajale zauvijek... Pročitala sam new moon (mladi mjesec) i eclipse (pomrčina) u manje od tjedan dana. tri dana za jednu, tri dana za drugu knjigu. Ali tako su zanimljive te knjige, tako neobično stvarne, taj je svijet toliko ljepši od ovog... Ne mislim da nam fale vampiri... ili vukodlaci... ali u knjizi nisu prikazani onako kako ih ljudi zamišljaju... nekako mi se čini realnije... i voljela bi živjet u tom svijetu... negdje daleko od ovog ovdje... nezz točno zašto. Život mi nie tako loš, a i nie baš da bi mi u tom svijetu bilo nešto bolje, ali svejedno... možda ne znam cijeniti ono što imam... ili postajem ovisnica o sumraku, potpuno opsjednuta... al barem me ljudi kuže... neki ljudi... ne svi... nekima je to bezveze... a mene je ostavilo bez riječi... čak sam i zaplakala... nezz... neam pojma kai mie... zašto se mjenjam... mislim ja, čitanje... ili se ne mjenjam, s obzirom na to da sutra pišemo test iz lektire, a ja nisam ni posudila knjigu... jer stvarno mrzim čitat samo zato što to moram, a ne želim...
I tako se ja još nisam izvukla iz depre... dolazim u školu, na licu osmjeh broj 7, totalno namješten... ali nie mi teško zavarat ljude da sam oke... ne moram se cerit od uha do uha da im dam doznanja da sam oke... samo moram bit ista ona stara bahata cura i tu i tamo dobacit nekai nekom... al zapravo nisam oke... sjedim doma, buljim u prazno, slušam mjuzu, pišem pjesme tu i tamo pustim suzu... i naravno, čitam... nope... nisam se izvukla... nie to niš ozbiljno... al polako živcira ljude... a jednako tako i mene... i želim opet bit hepi, skakutat po hodnicima te obrazovne ustanove za koju se nadam da će se uskoro srušiti (dok niko ne bude unutra, naravno)... i želim bit odlučna, bez žaljenja... al mi nejde... niš od tog mi nejde... i tako, kad već ne mogu živjet u njoj, ne puštam knjigu iz ruku...
MeloDy
Eto. Dogodilo se I toe to. Gotovo je. Pala sam. Pala sam u depru. Vučem se po hodnicima sa slušalicama u ušima i slušam Paramore, Nickleback... I to baš sve neke depresivne pjesme. Vučem se, potpuno ozbiljna, i buljim napried negdje u prazno. I pod satom isto. Slušam svoje i boli me briga kai profač priča... Ne pričam, ne odgovaram na pitanja, ne smijem se... nikome... ne pričam... s curama ispred, iza i pored mene... ne sudjelujem... nisam tamo... nema me... neda mi se odgovarat na pitanja, pričat, tarčat... ne priča mi se... ne smije mi se... u školi sam se nasmijala valjda dva puta... i to kad je profa iz engleskog lika iz razza pitala je li gej, jer je čito nekak iskrivljeno... valjda je mislio dae to fora...
Nezz... sve mie nekak bezveze i dosadno... samo bi se sakrila i plakala... plače mi se... stalno... bez razloga... i nie me briga više ni za što... nie me briga dal ću ispravit dvojku iz gee sutra, nie me briga dal ću dobit sulju jer nisam napisala zadaću, nie me briga dal ću bit u kazni... jednostavno mi nie važno... tak mie svejedno ak neću moć van, i tak i onak mi se neda... svejedno mie ak ću na kraju imat lošu ocjenu iz gee, i tak i onak mi neće trebat u životu... i to kai me dečki u školi za**bavaju u školi više ni ne slušam...
Ali stvar je u tome kai mi sve one stvari koje su mi bile važne više nisu... Recite mi kak da se vadim iz ovog... ne želim bit depresivka...
Help!
MeloDy
u zadnje vrijema osjećam da padam u laganu depru... gubim vjeru u svoje snove... počinjem shvaćati da su nemogući, nedostižni, neostvarivi... ali ja to ne želim... ne želim to znati, ni razumjeti... mrzim tu riječ ne, i sve što ima veze s njom... mislim, kažu da ništa nie nemoguće, ali tome se možemo samo nadati... a i ako je tako, tako je samo dok se nadamo, a ne možemo se uvijek i zauvijek nadati... jednostavno gubimo nadu.. to tako mora bit... uglavnom, nekako postajem tužna... prazna... mislim, postoji više vrsta praznine: praznina, neispunjenost popraćena tugom; ona bezvezna praznina kda ne znaš kud sa sobom, ko da tie mozak ispario; ili praznina u trbuhu, glad, mučnina; itd... ja osjećam onu prvu prazninu, tužnu... neki dan je bio jedan film na telki, film koji sam gledala valjda 100 puta... film uopče nie tužan, zapravo, radi se o romantičnoj komediji... ali ja sam počela plakati... PLAKATI! za vrijeme ROMANTIČNE KOMEDIJE! i nikad se prie nisam rasplakala dok sam gledala taj film, ali ovaj put jesam... gledala sam dvoje mladih ljudi koji su zaljubljeni, ona tako ljepa, on zgodan, gledaju se... i osjećam da se to meni neće dogoditi, da se neću zaljubiti, da neću naći nekoga kom ću značit sve u životu... da neću naći nekoga ko će meni značiti sve u životu... mislim da se neću usuditi pustiti ikoga blizu... na bilokoji način... i prijatelji koje misliš da poznaješ pokažu da su neko drugi... to je ono čeg se bojim... ne samo da gubim vjeru u svoje snove, nego i u ljubav i prijateljstvo... gubim povjerenje... gubim vjeru u vjeru... i znam da još nisam iskusila puno toga, ali već gubim vjeru... mislim da neću iskusiti svoje snove... jer moji snovi su ujedno i moji strahovi... želim svim srcem da se ostvare, ali kad dobijem priliku... jednostavno se uplašim i sakrijem... ne znam... bojim se pokazati sebe... bojim se da se ljudima neće svidjeti prava ja... i znam da sam inače bahata i bezobrazna, ali iza toga se krije samo jedna obična uplašena, bez obzira na godine još uvijek mala djevojčica koja se boji da je ljudi neće razumjeti... koja misli da je maska jedini način da se snađe u ovom ludom svijetu... velikom, okrutnom svijetu... ali mi smo rođeni za ovaj svijet, rođeni smo za ovo, što znaći da jednostavno mora biti neki način da se snađemo... ali pišem sve ovo jer znam da se vi nećete ljutiti ztkj je ovaj post predug ili predosadan ili preglup...
Just remember,
We are born for this
MeloDy
Dosađujem se... na kompu sam cijeli dan, fejs mie dosadio, neda mi se vježbat klavir, nit radit neš za školu... i kak da mi sad život bude zanimljiv?? ovo je samo dan ko i svaki drugi, dosadan, prazan... znate kak se glupo osjećam??... tako glupo, prazno, bezveze... i kaj da ja sad radim? mislim, mogla sam ić van s curama, al mie mob isključen pa me nisu mogle dobit... i tako ja čubim tu između 4 zida svog dnevnog boravka, i dosađujem se, kaj drugo?... napravila sam si twitter, visila na fejsu, gledala neke videe na youtubeu... cijeli dan na kompu.
Ja sam jedna ljena osoba... preljena da vježbam klavir, preljena da učim, preljena da pišem zadaće, preljena da mi život bude zanimljiv. živim u žurbi da s jednog mjesta dođem na drugo, ili u namjeri da se odmorim od te silne žurbe, i tu nea niš zanimljivo...
Ne znam čuvati tajnu... uvijek imam potrebu da nekom kažem... tak sam rekla i da ću napravit blog za koji nikom neću reć, i evo sad dajem linkove... mislim, ljudi meni mogu ispričat neš, ili povjerit mi se i ja ću ih razumjet, ali problem je u tom da ja ne mogu to zadržat za sebe... ne znam čuvat ni svoje tajne... ccc...
MeloDy
Jooj... dosta mie škole... već mi se smučilo... jedva čekam božić i sve što dolazi s njim... ukrašene ulice, pokloni, praznici, snijeg... sve će to brzo doć i još brže proć... što sam starija čini mi se da vrijeme brže prolazi... nekad se prisjetim vremena kad sam bila mala i sve mi se čini da mie tad bilo lakše, da je sva bilo tako bajno u usporedbi s ovim sad... ali znam da nie tako... čini mi se da tratim svoje vrijeme, da se svaki dan ustanem, odem u školu, vratim se, sjednem za komp ili buljim u telku, i tratim svoje dane... znate kako kažu "živi za trenutak" ili "živi kao da ti je svaki dan posljedni"... ali ne, moji su svi dani isti i dosadni... ali na neki način se bojim da će mi život proći pred nosom, a da nisam ni prstom mrdnula... ali ne znam kaj da radim... mislim. kako da mi život bude zanimljiviji? Nemam baš vremena za sebe i da sad još nešto dodajem i mijenjam... a opet, ne želim doživjet 80 godina, imati sjedu kosu, pijuckati čaj i štrikati ogrnuta dekicom i shvatiti da zapravo nisam imala život... da sam živjela tek tolko da živim... ma ne znam ni sama... još nezz ni kaj želim bit u životu... mislim, živim za glazbu, ali nisam sigurna da se baš može živit od toga... to bi mi bilo usput... jer, imam ja snove, ali su skoro potpuno neostvarivi... ali voljela bi da me ljudi čuju... možda se prijavim na supertalent xD... ili nee...
MeloDy
Bio je ovo još jedan uobičajen tjedan... škola, glazbena škola i sve ostale gliposti... ali evo napokon subota... 
Sad sam na kompu nakon nekog vremena... nisam mogla za komp ztkj je stara stalno bila za njim... imamo samo jedan komp koji nie u mojoj sobi, a kako je moja stara profa stalno mora pisat neke planove i programe... i tako je ona stano na kompu pa je stalno mrzovoljna i samo joj smetamo i dekoncentriramo je... nie meni bed jer ne mogu za komp, ali ne sviđa mi se baš da stara stalno ima nekog posla... naravno, obitelj joj je na prvom mjestu, ali po mom mišljenju, ona previše radi...
Opet sam dobia 2 iz geografije! Nikad mi nie išla gea... ne kužim ja predmete u kojima se nema kaj skužit... meni dobro ide matematika, hrvatski, engleski, (likovni i glazbeni ne treba spominjat, to svima ide), al ne idu mi predmeti u kojima nema nekih pravila koja se primjenjuju na sve... pvijest, gea, biologija i to... mislim, još iz povijesti mogu dobit 5, a i iz biologije, ali gea... ne mogu ja to popamtit svee...
MeloDy
